Bledi, nervozni, bolešljivi i slabašni čovek sedi za svojim radnim stolom i piše note. Komponuje simfoniju. Radi marljivo i služi se svim tajnama zanata kojima je ovladao. Simfoniju izvodi orkestar od sto pedeset ljudi; u trećem stavu, nastupaju deset timpana, petnaest nakovanja i orgulje; u poslednjem stavu, njima se pridružuju hor od osam glasova i pet stotina članova, kao i dodatni orkestar sastavljen od duvača i bubnjeva. Publika je opčinjena nastupom te ogromne sile, njenom zadivljujućom snagom.
Naši državnici i političari – kao i cela vladajuća klasa, u sve većoj meri – podsećaju nas na tog kompozitora, koji zapravo nema nikakvu moć, ali koji lako upravlja masama kao neka spoljašnja sila. Naši političari i državnici takođe kriju svoju stvarnu slabost i bespomoćnost iza džinovskog orkestra, koji se povinuje svakoj njihovoj komandi. U ovom slučaju, orkestar čine ljudi pod oružjem, vojska.
Gnevni povici političkih partija, psovke građana i radnika, pesnice koje se stežu po džepovima, sva ta opozicija i kritika vlasti, ne uzimaju se previše ozbiljno, zato što im nedostaje podrška elementa koji je u svakom narodu prirodno najradikalniji: mladih ljudi, između dvadeset i dvadeset pet godina. Ti ljudi su postrojeni u trupe pod komandom naše nesposobne vlade i spremni su da bespogovorno izvrše svako njeno naređenje. Pošto je to tako, oni samo pomažu da sva beda našeg političkog stanja i nesposobnost naše vlade ostanu neprimećeni, gledano spolja ili iznutra, čak i u očima samog režima.
Mi socijalisti znamo kako se socijalizam – to jest, neposredna komunikacija pravih interesa ljudi – borio protiv vladavine privilegovanih i izmišljotina njihove politike tokom poslednjih sto i više godina. Želimo da nastavimo i ojačamo tu snažnu istorijsku tendenciju, koja teži slobodi i pravdi. To želimo da postignemo buđenjem duha i stvaranjem drugačije društvene stvarnosti. Ne zanima nas nikakva državna politika.
Ako bi silama neduhovne i nasilne politike ipak uspelo da stvore velike ličnosti, to jest, jake političare, obdarene vizijom i energijom, onda bismo možda imali poštovanja za te ljude, čak i ako bi se nalazili u neprijateljskom taboru. Mogli bismo se pomiriti s činjenicom da će vladavina starih sila potrajati još neko vreme. Ipak, postaje sve očiglednije da država ne počiva na ljudima čvrstog duha i velike prirodne snage. Ona, u sve većoj meri, počiva na ljudskom neznanju i pasivnosti. To važi čak i za najnesrećnije među njima, za proleterske mase. Mase još uvek ne shvataju da moraju napustiti državu i zameniti je, da moraju stvoriti nešto drugo. To ne važi samo za Nemačku već i za ostale zemlje.
S jedne strane, imamo moć države i bespomoćnost masa, razbijenih na nemoćne pojedince; s druge strane, imamo socijalističku organizaciju, društvo društava, savez saveza, rečju, narod. Borba između te dve strane mora postati stvarna. Moć država, važećih zakona i onih koji zastupaju stari poredak, sve više će slabiti. Ceo sistem bi mogao nestati bez traga kada bi ljudi počeli da se konstituišu kao narod nezavisno od države. Ali, ljudi to još nisu shvatili. Još uvek im nije jasno da će država nastaviti da obavlja određene funkcije i da se ukazuje kao neminovnost sve dok ono što bi trebalo da je zameni, socijalistička stvarnost, ne zaživi.
Sto se može preturiti, a prozor razbiti. Ipak, oni koji misle da je i država samo stvar, slična fetišu, koja se može uništiti tako što će se razbiti, nisu ništa drugo nego sofisti i naivni sledbenici Reči. Država je stanje, odnos između ljudi, način na koji se ljudi ophode jedni prema drugima; ona se može uništiti samo tako što ćemo stupiti u drugačije odnose, tako što ćemo početi da se ponašamo drugačije jedni prema drugima.
Apsolutistički monarh je rekao: država, to sam ja. Mi, koji sebe zatičemo zarobljenim u okvirima apsolutističke države, moramo pogledati istini u oči: država, to smo mi; i to će biti tako, sve dok nismo ništa drugo, sve dok ne stvorimo institucije neophodne za istinsku zajednicu i istinsko društvo ljudskih bića.
Gustav Landauer (1910.)
Izvor: Anarhija/Blok 45